Zoran Slišković je za Željezničar igrao od sezone 1985/86 do 1990/91, a sakupio je 122 nastupa i postigao 23 pogotka. Zoran danas živi u Trpnju, a s bivšim Željinim napadačem razgovarali smo o vremenu provedenom na Grbavici.
– Zoran Slišković je danas u Trpnju, jednom lijepom mjestu na poluotoku Pelješac. Tu sam rođen i tu najviše vremena provodim, mada odem i u Zagreb gdje su mi supruga i djeca koji tamo žive i rade. Ja ne radim ništa posebno, malo turizam malo treniram djecu, trener sam županijskog ligaša. Da se malo pohvalim, ove smo godine prvaci županije i to baš za stogodišnjicu postanka kluba. Ujedno evo pozivam Željezničar na prijateljsku utakmicu povodom našeg jubileja, bili bi vrhunski ugošćeni, a i nije im daleko. Zaista bi to volio, kazao je Slišković i uvodu, a potom se prisjetio kako je došlo do njegovog potpisa za Želju.
– Igrao sam u Neretvancu i jedan prijatelj mi je sredio da odem na probu u Željezničar. Znam da mi se nije išlo jer mi je u Opuzenu bilo odlično i navijači su me mnogo voljeli. Znam kad sam došao u Sarajevo da je bio snijeg, hladno i da sam za dvadesetak minuta utakmice dao dva gola i rekao da idem vani, da ne mogu više jer mi je hladno. Do tada nikad nisam igrao na snijegu. Zatim sam otišao u svlačionicu i došao mi je neko iz Uprave i rekao da ja ostajem do ponedjeljka i da zajedno idemo po papire u Opuzen. Ja sam odgovorio da ja odmah idem u Opuzen i da ću sam donijeti papire, nisu me htjeli pustiti samog nazad bojeći se da se ne vratim što bi se vjerovatno i dogodilo (smijeh). Ipak, potpisao sam ugovor, zavolio Klub i proveo divne godine na Grbavici.
– Moj debi je bio u Prištini kod Osima, znam da je neko bio kartoniran i sad je trebalo da igram ja ili Samardžija. Lukavi Osim je znao da ja o tom vrućem terenu ne znam ništa i da se neću bojati pa je stavio mene. Prvi gol sam dao u Osijeku, bilo je 2:2.
Kako ističe, kad je dolazio na Grbavicu kazali su mu da je Željo klub koji se mora voljeti, a na kraju tako je i bilo.
– Željo je i više nego opravdao moja očekivanja, to je moja prva ljubav i to zaborava nema. Od Kluba, igrača, navijača, grada Sarajeva, prijatelja, sve najbolje mislim i želim. Još da kažem, kad me je Željo odlučio prodati u Dinamo nije mi se išlo, iako je to bio prvi pravi novac koji ću zaraditi. Plakao sam i ja i gospodin Zdenko Jelić, ali tako je morali biti.
U šest sezona na Grbavici promijenio je nekoliko trenera, a svi su oni ostavili veoma bitan trag na igra Sliškovića.
– Svi su treneri ostavili snažan dojam na mene. S Osimom sam bio kratko, samo šest mjeseci, ali i to je bilo dovoljno da vidiš o kakvoj je veličini riječ. Bračulj, Bukal i Bratić su mi mnogo pomogli, ali osobno najviše mi je pomogao gospodin Gugolj. Posebno moram naglasiti i Mišu Smajlovića. Uglavnom, hvala im svima, rekao je Slišković kojeg smo pitali ko mu je najbolji saigrač iz Želje.
– Najdraži saigrač i najbolji igrač, moj idol, bio je Haris Škoro. Kakav je to bio igrač, danas bi vrijedio 100 miliona sigurno.
– Što se tiče navijača, imao sam dobar odnos. Znalo je tu biti i uvreda, ali u globalu osjećao sam se voljeno i na terenu i van terena.
U jednom meču na Grbavici između Želje i Crvene zvezde dogodio se duel Sliškovića i Refika Šabanadžovića koji je tada za Zvezdu igrao prvi put u Dolini ćupova. Šabanadžović je ostao bez svijesti, nekoliko dana bio u dubokoj komi, a čak šest mjeseci van terena.
– Kako se ne bih toga sjećao, to mi je najgori dan ne u nogometu nego u životu. Šaban je moj prijatelj i saigrač s kojim sam provodio dosta vremena i van terena. Svako ko me poznaje kao igrača zna da ja nikad u životu nisam namjerno udario igrača, a zadnji koga bi i udario bio je Šaban. To nije ni bio udarac u klasičnom smislu nego jedan sudar na sredini igrališta u kojem sudac čak nije ni svirao faul. Tako da sve priče da je bilo namjerno zato što je prešao u Zvezdu nisu istinite. Poslije sam s njim igrao u AEK-u, družili smo se i on zna da je bio nesretan slučaj. Hvala Bogu i doktoru Jurišiću pa je sve dobro završilo i da je danas Šabanadžović živ i zdrav, istakao je Slišković.
Šabanadžović i Slišković u dresu AEK-a
Zoranu smo postavili pitanje da ako ga neko pita da opiše Želju u jednoj rečenici šta bi odgovorio.
– Za Želju se ne navija, Željo se voli!
U svojoj uspješnoj karijeri, pored Želje igrao je za Dinamo u dva navrata, sjajan trag ostavio je u AEK-u, a karijeru je završio 1999. godine u Slaven Belupu.
– To su sve veliki klubovi, Dinamo je veliki klub i to je profesionalizam, tu nema emocija dok je AEK jedna veoma lijepa priča. Osvojio sam tri titule i to je nešto posebno, a o navijačima da ne govorim. To nigdje nisam vidio, to ko nije doživio teško da može razumjeti. Šaban vam to isto može potvrditi. uglavnom to mi je najljepši nogometni period, mada sam i poslije Grčke s Dinamom osvojio dvije duple krune. Moram reći i da sam imao dobar odnos s Duškom Bajevićem, dosta je puta u teškim trenucima stao iza mene, kazao je Slišković, a potom smo ga pitali je li bilo problema što je kao neko iz Dalmacije igrao u Dinamu.
– Ja sam volio Hajduk i navijao sam za Hajduk, ali kako to obično biva mi iz Dalmacije morali smo ići negdje da bi se dokazivali, dok bi u Hajduk dolazili igrači sa strane. Imao sam ponude iz Partizana i Dinama, a iz Hajduka nikada, iako sam, dok sam bio u Neretvancu, bio proglašen desetim sportistom Dalmacije, ne nogometaš nego sportaš, pored svih košarkaša, vaterpolista itd., nikad nisu došli ni pogledati mene ni Joška Popovića koji je treći strijelac HNL-a u historiji, ali ne znam, valjda im je bilo daleko.
Za kraj smo pitali bivšeg Željinog napadača prati li Želju i je li u kontaktu s nekim od saigrača.
– Pratim, mada ne previše, Amara često vidim u Trpnju pa mi on prenese detalja. Mada općenito to nije više to, klubovi, jaka liga, puni stadioni to se ne zaboravlja i teško je to porediti. Čujem se s Bahtićem, Nikićem, Nikolićem, Amara vidim, Simićem i još par njih. Prošlo je puno vremena.
Veliki pozdrav svim Željovcima iz sunčane Dalmacije, da ste mi svi živi i zdravi.
Zoran Slišković i Amar Osim, jednom do drugog
Zoran Slišković je rođen 1. marta 1966. godine u hrvatskom Trpnju. Igrao je za mlađe selekcije Faraona iz rodnog mjesta, Grka iz Potomja, a potom za opuzenski Neretvanac iz kojeg je došao na Grbavicu. Nakon Želje odlazi u Dinamo, a potom u AEK iz Atine. Uslijedio je povratak u Dinamo, a karijeru je završio u Slaven Belupu. Osvojio je tri titule prvaka Grčke, dvije titule prvaka Hrvatske i dva kupa ove zemlje. Danas živi i radi u rodnom Trpnju.
