Od početka ove sezone novi trener juniora je nakadašnji fudbaler i kapiten Željezničara, Omer Joldić. O juniorima, Adžemu, Omladinskoj Ligi prvaka, bh. fudbalu, igračkoj karijeri razgovarali smo sa Omerom, a intervju pročitajte u nastavku.

Nedavno ste postavljeni na mjesto trenera u juniorskoj ekipi Željezničara. Jesu li se slegli utisci i osjećate li pritisak?

 – U augustu sam postavljen na mjesto trenera juniora Premier lige BiH od strane ljudi iz Uprave kluba i Omladinske škole. Mogu vam reći da je to želja svakog trenera koji počne raditi sa mlađim kategorijama tako da kada bih rekao nešto drugo, vjerovatno ne bih govorio istinu. Kada počnete raditi u Omladinskoj školi sve oči su uprte u najkvalitetnije juniore što predstavlja veliku čast, ali i obavezu. Razloga u ovom trenutku je mnogo, ali dva se svakako izdvajaju od drugih. Ja kao trener radim tri godine i trenerima u Omladinskoj školi FK Željezničar pritisak nikada niko nije stvarao od ljudi koji su u tom momentu bili nadređeni istim tim trenerima. Prvenstveno mislim na šefa Omladinske škole. Raditi u FK Željezničar i igrati profesionalno fudbal za taj klub nosi sa sobom određene benifite, ali i pritisak sa kojim se morate znati nositi. Igrači imaju drugačije vrste pritiska od trenera, ali ukoliko želite da radite na vrhunskom nivou onda morate znati da vam je to u rasporedu časova najvažniji predmet.

Da li imate komunikaciju sa šefom stručnog štaba, Admirom Adžemom. i da li će cilj biti kreiranje što više igrača za seniorsku ekipu i generalno koji su vaši ciljevi sa juniorskom ekipom?

– Svaki trener sa sobom donosi nešto novo kako bi poboljšao postojeće stanje u ekipi i klubu. Admir Adžem je bio naš kolega do prije 15 dana u Omladinskoj školi jedna od prvih stvari koju je tražio od nas trenera bila je da se maksimalno uključimo i pomognemo njegov rad sa seniorskom ekipom. Naravno da mi ne učestvujemo u njegovom direktnom radu sa prvotimcima, ali određene informacija koje trener Adžem traži od nas distribuiramo mu na vrijeme kako bi upravo te informacije pomogle ekipi i njemu kao treneru. Ja kao trener juniora razgovaram sa Adžemom i podnosim mu određene izvještaje. Smatram da je to pravi i jedini ispravan put ka stvaranju dobre atmosfere, povjerenja i rezultata. Na kraju,Adžem je jedan od najzaslužnijih u mom promaknuću što govori da smo mi ljudi od povjerenja kao i ostale moje kolege iz Omladinske škole. Prioritet je stvaranje što većeg broja igrača iz Omladinske škole u seniorski tim, ali treba biti realan i reći da se neće moći svake godine stvoriti broj od šest, sedam ili osam igrača za seniorski tim. To i mnogo veći klubovi sa akademijama i budžetima ne mogu obećati. Ali isto tako, klubovi sa naših prostora, moraju znati da je prodaja igrača koji su ponikli u njihovim omladinskim pogonima, najrealnija opcija za zaradu ozbiljnijih novčanih sredstava za naše prilike. Ja se nadam da će i naši igrači u skorije vrijeme početi praviti milionske transfere. Znam i to da će mnogi reći da je to nezamislivo, ali primjer Bajića je upravo ono što treba da bude vodilja našim klubovima. Vjerovatno ima i onih koji kažu da ako mlad igrač ostane da će propasti, ali šta da je Bajić ostao i pružao vrhunske partije dvije sezone u kontinuitetu? Moj cilj je kao i mojih prethodnika, a to je da pokušamo za svjetsko fudbalsko tržište stvoriti što veći broj Šehića, Cocalića, Štilića, Zukanovića, Hadžiahmetovića, Bajića, Gojaka, Džeka, i mnogih drugih igrača koji možda nisu dosegli fudbalske visine kao gore pomenuti, ali žive i više nego dobro od svog fudbalskog zanata koji su naučili na Grbavici.

Foto: Armin Herić, fkzeljeznicar.ba

Vodili ste jedne od najmlađih selekcija Željezničara, a sada ste na korak do seniorske ekipe. Vidite li sebe u budućnosti u prvoj ekipi i koliko ulažete u svoju trenersku edukaciju?

– Počeo sam raditi sa predpionirima tj. dječacima rođenim 2002. godine. Vremenom sam dobijao starije generacije, a evo, od ove godine sam na čelu juniora. Trenutno sam na školovanju u Edukacionom centru N/F SBIH na UEFA Pro programu. Preostala su mi jos dva semestra i završni diplomski rad. Na pola puta sam i za sada sam i više nego zadovoljan Pro programom. Imamo odlične predavače i instruktore tako da puno toga novoga možemo naučiti.
Trenutno sam fokusiran na juniorsku ekipu i sve dok ne završim Pro program nemam ambicija da vodim seniorsku ekipu. Rado bih bio pomoćnik nekom treneru za kojeg smatram da je stručan jer bi zajedno sa njim mogao napredovati.

Po vama, koji su to problemi koji otežavaju ili sprječavaju vaš, ali i rad i razvoj mladih fudbalera?

– Generalno gledano, infrastruktura je veliki problem većine klubova. Uz manja ulaganja i bolju organizaciju dio tih problema se i može riješiti. Mi kao država nismo bogati i država nije u stanju da izdvaja veća i ozbiljnija sredstva za sport tako da se pojava članarina pojavila kao glavni izvor finansiranja u većini klubova. Tu mislim na sve sportove jer znam da 99% klubova u BiH koristi sistem članarina kako bi podmirili troškove treniranja, takmičenja, putovanja, kupovanja sportske opreme itd. Roditelji podnose najveći teret u čitavoj toj priči, ali njihove ambicije ponekad mogu biti megalomanske pa često dolazi do nezadovoljstva koje se prenosi na djecu i stvara se problem. Ova priča je već svima poznata tako da ne bih mogao dodati ništa novo.

Koliko roditelji mogu otežati ili usporiti razvoj fudbalera i koji je način da oni pomognu svojoj djeci da postanu još bolji igrači?

– Pa kao što sam već rekao, roditelji su jedan od najvažnijih faktora u razvoju mladih sportista. Svjedoci smo potpisivanja vrtoglavih ugovora na svjetskoj sceni gdje su menadžeri velikim zvijezdama upravo njihovi roditelji. To su primjeri koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke. Ali ima i hiljade drugih primjera gdje nije uvijek sve onako kako su roditelji planirali i zamislili. Postoji određeni broj igrača u dobi od 15 do 18 godina kada pružaju kvalitetnije partije u odnosu na druge tj. više su talentovaniji od svojih vršnjaka. Tada roditelji mogu da odrede put svojoj djeci kako pozitivno tako i negativno. Smatram da ukoliko roditelji misle da je njihovo dijete u „drugom planu“ najbolje rješenje je razgovor sa trenerom i direktorom Omladinske škole. Samo zdrav i konstruktivan razgovor može riješiti određene nesuglasice.

Malo se ko sjeća vaše izjave u medijima iz 2009. godine kada je situacija u klubu bila jako loša. Tada ste rekli da je „Želji malo falilo da završi u Prvoj ligi Federacije“. Možete li uporediti tadašnji i sadašnji Željezničar?

– Ja sam u FK Željezničar došao u junu 2000. godine. Sa sigurnošću mogu reći da je tada FK Željezničar bio najorganizovaniji klub u BiH barem dva koplja iznad ostalih. Igrački kadar, uprava i navijači su bili kao jedno. Te godine smo osvojili sve što se moglo osvojiti. Kada sam se 2006. godine vratio iz Poljske u klubu su puhali neki drugi vjetrovi. Iako je igrački kadar bio i više nego kvalitetan rezultati su izostajali. Tada nismo imali istu opremu na treninzima, plate su kasnile mjesecima, a sada se grade tribine na stadionu, a igrači imaju fenomenalne uslove. Mislim da sam dovoljno rekao.

Koja je prva stvar na koju vas asocira kada se spomene ime Željezničar?

– Dok sam bio igrač, kroz klub je prošlo puno fudbalera sa svih strana BiH i svijeta i svi su jedinstveni u izjavama da je neka posebna energija prisutna na ovom stadionu i oko njega. Da bi došli do svlačionica morate proći pored Fate, penzionera i ostalih navijača. Ponekad dobijate pozitivne, ali bilo je i negativnih kritika. Mnogi prije mene su rekli jednu stvar, a to je, da je Željezničar pokret i da se Željezničar jednostavno voli.

Kao fudbaler, osim u BiH igrali ste u Poljskoj i Rusiji, a bili ste i član reprezentacije. Koliko ste zadovoljni svojom karijerom?

– Mene je rat zatekao sa 15 godina. To je period kada igrač treba da najviše sazrijeva i trenira.Meni je tada prioritet bio da ostanem živ i da imam siguran obrok kao i svim mojim vršnjacima u BiH. Da nije bilo rata možda bih mogao postići više, a možda i manje. To samo dragi Bog zna. Tada sam nastupao za pionirske reprezentacije BiH kao i Jugoslavije zajedno sa Hasanom Salihamidžićem i drugim talentovanim dječacima u ta doba. Kada podvučem crtu, ja sam zadovoljan mada sam mogao odigrati još sezonu ili dvije jer sam prestao da se bavim fudbalom u 31. godini zbog povrede.

Kako provodite slobodno vrijeme, imate li neki hobi?

– S obzirom na to da sam otac dvoje djece i oboje su u sportu,“razvozim“ ih po treninzima i dvoranama tako da mi je to jedan od hobija. Šalim se. Obično sam kući kada imam slobodnog vremena i volim ga provoditi sa porodicom. Nemam neki hobi, ali volim da čitam sportske portale i teme vezane za fudbal i trenerski poziv.