Prošla je dugo najavljivana utakmica između Slobode i Željezničara poslije koje su, valjda, najzadovoljniji mediji koji su izvještavajući o ovom susretu povećavali tiraž ili klikove. Čini se da su tome jedino i težili u danima pred utakmicu. Članci o Tuzlacima gladnim osvete ili navodnoj krivici našeg Kluba za ispadanje Slobode iz Premijer lige 2012. godine su preplavili sportske stranice naših medija, a samo rijetki su na cijelu priču pokušali gledati iz druge perspektive (primjera radi, vidjeti tekst ”Iz epizode zablude: Da, Željezničar je kriv za ispadanje Slobode iz lige” objavljen na portalu Radio Sarajevo.
U takvom ozračju, akteri ovog susreta su dočekali subotu. Od samog dolaska delegacije FK Željezničar na Stadion Tušanj, bilo je jasno da je publika, u najmanju ruku, neprijateljski nastrojena prema nama. Moramo priznati da nas to nije iznenadilo. Ipak, sam tok susreta je proticao relativno mirno (čitati: podnošljivo), barem do 48. minute i prvog pogotka našeg tima, kada svečanu ložu zasipaju kišobrani i flaše (poneki od tih predmeta su završili i na našim glavama). Pojedinci sa zapadne tribine Tušnja, koje jednostavno ne možemo nazvati fudbalskom publikom, su pokušali ući u svečanu ložu i fizički se obračunati sa članovima predsjedništva našeg kluba, a da pri tome ni zaštitari ni policajci nisu vidjeli potrebu da poduzmu bilo šta čime bi zaustavili njihovo divljanje. Na insitiranje naših predstavnika da im se omogući “normalno” gledanje ostatke utakmice, policijski službenik u u loži domaćeg tima (koja je fizički odvojena od lože u kojoj smo mi bili smješteni) poručuje “da možemo ići ako nam se ne sviđa”?! Nismo otišli. U međuvremenu su gospodin Azmir Husić (kojem se ovim putem zahvaljujemo na izuzetno korektnom odnosu i gostoprimstvu), kao i pripadnici zaštitarske agencije koja je obezbjeđivala utakmicu (kojima se, također, mora priznati da su svoj posao obavljali mnogo profesionalnije od već spomenutog policijskog službenika i ostatka pripadnika MUP Tuzlanskog Kantona) donekle uspjeli smiriti situaciju koja je privremeno postala podnošljiva. Naime, to je trajalo samo do dolaska naših navijača i prekida utakmice. Pojedinci su tada skoro ušli u svečanu ložu, a naša delegacija je istu bila prinuđena napustiti. Apsurdno, naša delegacija ni u tim trenucima nije imala nikakvu zaštitu.
Po starom običaju, u danima poslije utakmice se opet mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima dešavanja na tribinama. Niko se ne pita zašto su naši navijači ušli stadion tek u 70. minuti utakmice. Niko se ne pita ni zašto je na stadionu Tušanj u toku odigravanja utakmice visokog rizika dozvoljena slobodna prodaja alkohola? Hoće li se iko zapitati zašto naši navijači nikada nisu imali probleme na brojnim evropskim utakmicama, nego su u više navrata čak i dobijali pohvale policijskih organa evropskih zemalja? Naravno, označavanje navijača bilo kojeg kluba kao grupe huligana je popularno i odnosno nešto što uspješno prolazi pred onima koji površno prate ili nikako ne prate dubinu ovih dešavanja. Istovremeno se zanemaruje činjenica da su isti ti zabrinuti autori dan ranije “podgrijavali” atmosferu, dodajući ulje na vatru. To je ujedno i najopasnije, jer se tako odvraća pažnja sa stvarnih uzroka.
Nažalost, ni ovaj tekst neće promijeniti percepciju javnosti o prosječnom fudbalskom navijaču. Neće ni umanjiti neopravdani gnjev tuzlanske publike prema našem Klubu. Tužno je što neće vratiti pažnju na odigranu utakmicu dva stara sportska rivala. Ipak, vrijedi pokušati, pa možda dio javnosti i shvati da je rješenje nešto na čemu moramo raditi zajedno.