Možete li zamisliti početak nečega velikog i važnog u vašem životu? Nečega što vas je trajno obilježilo i odredilo? Možete li se sjetiti trenutka kada ste odlučili da se bavite time čime se bavite cijeli vaš život? Možete li se sjetiti prvog susreta sa ljubavi vašeg života, ili početka prijateljstva koje traje godinama i decenijama? Pretpostavljam da je teško, a vjerujem da je teško iz razloga što obično velike stvari imaju skroman početak. I u tome je njihova ljepota i veličina – početak je težak i nemoguće mu je odrediti preciznost. Držim do toga da sve što je nastalo nekom vrstom automatizma i deklarativnosti, odnosno sa onim: „evo, upravo ćemo početi nešto veliko“ – nije veliko, niti će ikada biti. Sa druge strane, naš Željezničar je imao upravo suprotan početak…
Teško da je radnicima željezničke radionice u Sarajevu te 1921. godine bilo na umu da su začetnici jedne od najvećih i najljepših sportskih priča u Bosni i Hercegovini, i šire. Za početak, pokušajmo se zamisliti u okruženju kakvo je bilo jedno stoljeće prije. Danas nam je teško zamisliti postojanje bez tehnologije, bez pametnih telefona i brzog interneta, bez auta i barem „cenera“ u džepu za kafe. A ako se zadesimo u situaciji da smo bez nečega od onoga što našu svakodnevnicu čini onakvom kakvom jeste, a pogotovo ako dolazimo u dodir sa nečim što je staro 20, 50 ili čak 100 godina, čini nam se, blago rečeno, nepojmljivim da bi mogli egzistirati u takvim uvjetima. E, pa, za ime ljubavi prema plavoj boji, pokušajmo sebe zamisliti kako pokušavamo osnovati fudbalsku ekipu prije 100 godina. Teško, zar ne? Živimo težak život, u gradu koji nije do kraja snadbijeven bilo kakvom vodom, a kamoli pitkom. Iole kvalitetna pića su skupa, i ne može ih svako priuštiti, a jedemo jednu vrstu jela i po sedam dana. Radimo za par groša ili kruna sedmično. Radimo naporan posao, bez humanizovanog rada, bez mašina i alata kakve danas poznajemo. Radimo opasan posao. Nemamo u gradu ni dvorane, niti fudbalskog terena sa bilo kakvom travom, a kamo li plastičnom, još pod reflektorima. Ulice nisu asfaltirane, a rijetke su pokrivene kaldrmom. Ostalo je zemlja, kamen i prašina. Nemamo u gradu velike i moderne prodavnice sportske opreme, sa loptama, kopačkama i dresovima. Nemamo nikakvih saznanja o fudbalu van Sarajeva, osim ako poneki od nas ne kupi „Večernju poštu“. Ne možemo pratiti rezultate uživo u cijelome svijetu. Pokušajte zamisliti onda kolika ljubav, volja i želja moraju da budu da bi, prije svega, ideja postala stvarnost, a stvarnost se iz dana u dan pretvarala u sve ljepšu i ljepšu fudbalsku priču?
Iako su historiografski podaci donekle oprečni, godinama i decenijama smo pokušavali, i na kraju uspjeli, da složimo jednu sliku tog početka našeg Željezničara. Na ponos su nam danas imena Ludviga Leplea, Dimitrija Dimitrijevića, Stjepana Katalinića, Ivana Krajnca, Obradovića, Rakovića, Lucatija… Nekima se imena nikada nisu ni saznala, neka su možda i izostavljena ili zaboravljena. Ali ispostavit će se da su naši osnivači već tada svoja imena podredili jednom većem i bitnijem – Željezničar! Naziv kluba je bio logičan izbor mladih radnika željezničke radionice na Pofalićima. Ruku na srce, prvobitni naziv kluba je bio „Željeznički športski klub“, ali je među njegovim članovima i javnosti od milja nazvan kao zanimanje njegovih igrača, osnivača. I u njegovoj jednostavnosti leži sva njegova ljepota. Ime „željezničar“ je sinonim za radnika, i to ne bilo kakvog: sinonim za istinskog radnika, koji čista obraza i teškom mukom zarađuje hljeb za sebe i svoju porodicu. Ime „željezničar“ je sinonim za radnika, a novoformirani fudbalski klub je bio čisti plod ljubavi radničke klase prema fudbalskoj lopti, jer ona ih je jedino činila opuštenim i zadovoljnim. Iz jednostavnosti i radničke pozadine tog imena je proisteklo i strahopoštovanje kod onih koji su i koji istinske i časne radnike ugnjetavaju decenijama i stoljećima.
Osjetio je naš Željezničar na svojoj koži strah koje je izazivalo to ime, i svo trnje po putu kojim je krenuo da korača pod tim imenom i bosih nogu. Mjeseci su bili potrebni da se sakupi novac za kupovinu prve, kožne lopte. Umjesto dresova skrojenih po mjeri, kupovane su bijele majice na kojima su djevojke, sestre i majke igrača i radnika ručno vezle simbole kluba: loptu i željeznička krila. Mnogi se pitaju kako su radnici malih, skromnih primanja uspjeli da obezbjede te potrepštine koje su u ta vremena koštale pravo malo bogatstvo? Osim donacija imućnijih radnika željezničke radionice i Udruženja „Strojovođa“, koje su klubu obezbjedile registraciju u sarajevskom fudbalskom savezu, željezničari su imali jedan neobičan i zanimljiv način prikupljanja novca? Možete li zamisliti mišićavog radnika čije su ruke prepune žuljeva, i čije je zdravlje vrlo često na granici između dobrog i lošeg zbog uvjeta u kojem radi, kako organizuje plesne večeri sa muzikom uživo? Možete li zamisliti željezničare kako sviraju, pjevaju i plešu? E, pa, pokušajte, jer su baš na taj način naši osnivači sakupljali potrebna sredstva, ali i simpatije običnog puka, simpatije „raje“. To će se ispostaviti kao jedan od ključnih momenata prilikom osnivanja kluba. Jer, ono što je nastalo iz čiste ljubavi prema lopti i ono što „raja“ prepozna kao iskreno i bez foliranja, mora uspjeti.
Od svih problema i prepreka sa kojima se naš Željezničar susreo prilikom svog rođenja, problem vlastitog igrališta možda i na najbolji način oslikava svu muku koju su osnivači morali podnijeti. Željezničar je bio reprezent radnika i radničke klase, a „radnik“ nema podjelu po vjeri, naciji, političkom ili bilo kojem drugom opredjeljenju. U gradu kojeg je već virus pomenutih podjela počeo dobro da nagriza i u društvu i državi koja se valjala u ranama tih virusa, biti „zdrav“ i „čist“ podrazumijevalo je povlačenje određenih konsekvenci. Ma kakvih „određenih… velikih konsekvenci. Nijedan od četiri ili pet sarajevskih fudbalskih klubova, koji su bili reprezent određene nacionalne, vjerske ili političke provenijencije, nisu željeli da ustupe svoja igrališta za treniranje mladih željezničara, čak ni uz naknadu. Štaviše, sa prijezirom i bojaznošću su gledali na novoformirani klub i entuzijazam njegovih osnivača i igrača. Tako su fudbaleri, odnosno radnici željezničke radionice, sa Pofalića išli čak na Čengić Vilu, odnosno staro vojno vježbalište Egzercir kako bi u blatu i prašini učili svoje prve fudbalske korake. S toga je veza sa Pofalićima i Čengić Vilom odredila (sub)urbani karakter našeg kluba a život će našeg Želju četiri decenije poslije odvesti na gotovo pola puta između dva sarajevska naselja gdje će ostati do današnjeg dana – na Grbavici!
Kruna truda, ideje i ljubavi prema fudbalu mladih željezničara trebalo je da bude ozvaničenje postojanja kluba, odnosno njegove kompetetivne prirode, a pravila sarajevskog fudbalskog saveza su nalagala da je Željezničar, za primanje u isti, morao da odigra par utakmica protiv nekog od sarajevskih klubova. I sredinom septembra 1921. godine je došlo i do tog čina. Sasvim sigurno je da nije bio svečan, niti da je bio okarakterisan kao historijski u tome trenutku. Štaviše, zbog nedostatka više historiografskih podataka, odnosno zbog određene oprečnosti između ovih koji postoje, ostalo je nekoliko misterija vezanih uz taj prvi izlazak na teren igrača Željezničara. Ono što se sa sigurnošću zna jeste da se igralo protiv Sarajevskog amaterskog športskog kluba, poznatijeg kao SAŠK-a i da se utakmica igrala na igralištu na Skenderiji (iako jedan izvor tvrdi da se igralo na SAŠK-ovom igralištu na Kovačićima). Ono što nikada nije sa sigurnošću utvrđeno jeste rezultat utakmice. Negdje se spominje rezultat od 5:1 za SAŠK, a negdje rezultat od 2:1 za SAŠK. Također, zvanični podaci govore da je strijelac prvog i jedinog gola za Željezničar bio Dimitrije Dimitrijević, a neki izvori govore da je strijelac prvog pogotka bio Ivan Krajnc. Iako je taj prvi fudbalski nastup Željezničara donekle obavijen velom misterije, to je apsolutno zanemarivo u odnosu na veličinu priče koja je počela sa tom utakmicom.
Oprečni podaci i različiti izvori, iako nam ne pomažu u priči o samome početku našeg Željezničara, imaju svoju ljepšu stranu. Mladi željezničari nisu imali vremena da zapisuju historiju – oni su je stvarali!
Almedin Halilović