Rade Bogdanović je jedan od najmlađih strijelaca u historiji kluba. Prošao je sve omladinske selekcije Želje, potom odigrao 89 utakmica za prvi tim, a u bogatoj karijeri igrao je za Atletico Madrid i Werder Bremen. S Bogdanovićem smo razgovarali o vremenu provedenom na Grbavici.
– Trenutno se nalazim u Beogradu. Ne radim ništa u fudbalu, imamo svoju sportsku dvoranu za iznajmljivanje terena za fudbal, odbojku, rukomet i košarku. U sklopu dvorane imam i apartmane, tu provodim dva, tri sata, družim se s klijentima i to je jedino što me veže da pratim sport i da se prisjećam da sam nekad bio sportist, kazao je Bogdanović na uvodno pitanje o tome gdje je danas i čime se bavi.
Bogdanović je na Grbavicu u omladinske selekcije stigao 1982. godine, a kako ističe to je najbitniji period za fudbalski razvoj.
– Na Grbavicu sam došao 1982. godine, poslije turnira škola na teritoriji Sarajeva. Tu su me zapazili skauti Želje, selektiran sam u generaciji Gorana Gutalja, Keme Đeđibega, Seada Serhatlića i ostalih klinaca koji su došli sa mnom. Prvi trener mi je bio Duško Bajić, radio je s pokojnim Bukalom. Jednu godinu sam proveo kod Sulejmana Kulovića, poslije toga sam prešao u generaciju kod Čike Radovića i to su četiri trenera koja su ostavila na mene neizbrisiv trag i vjerujte mi onako u dubini duše i u srcu nosim ta četiri imena jer realno najviše su utjecali na moj fudbalski razvoj, kako fudbalski tako i ljudski. Do posljednjeg dana sam bio u kontaktu sa Čikom Radovićem i Bukalom, riječi su Radeta koji se potom prisjetio svog debija za prvi tim Želje.
– Moram da kažem da sam trebao debitovati u maju 1987. godine u Osijeku. Međutim par dana ranije sam se povrijedio u finalu Omladinskog kupa tako da je moje vatreno krštenje za debi u prvom timu odloženo za šest mjeseci jer sam toliko pauzirao. Priključen sam prvom timu u januaru 1988. godine, šef stručnog štaba bio je Blagoje Bratić, a njegovi pomoćnici Bukal i Saračević. Debi je bio u tadašnjem Titogradu, 26. marta, a na Grbavici sam debitovao od prve minute protiv Hajduka. Pobijedili smo 3:0, dao sam prelijep gol, međutim malo je taj gol bila i sreća. Lopta je prešla preko noge i završila u rašljama, ali ipak sreća prati hrabre i odvažne, pogotovo takvog klinca, imao sam samo 17 godina i deset mjeseci. Iz tog perioda stvarno moram naglasiti, zahvaljujem se starijim igračima koji su bili jako korektni prema meni i nama mlađima. Berjan, Komšić, Hadžialagić, Nikić, Mihajlović, Bahtić pogotovo, bio je kralj, to je jedna generacija ljudi koji su bili na zalasku karijere, ali su nas mlade igrače jako dobro prihvatili i sad kad sam završio karijeru i vratim se unazad shvatim da je ta podrška nama mlađim mnogo značila.
Nakon debija, Rade Bogdanović odigrao je 89 utakmica za Plave s Grbavice. Pitali smo kako gleda na taj period i kakav fudbal se tada igrao u Jugoslaviji.
– Što se tiče perioda u prvom timu, bio je izuzetno korektan s obzirom na to da je došlo do promjene generacija 1988. godine. Dosta mlađih fudbalera priključeno je prvom timu, od pokojnog Katane, Nikolića, Ilića, Stanića malo kasnije, da ih ne nabrajam sad sve, došlo je do podmlađivanja, nova generacija se pravila i to se pravila u najnezgodnijem vremenu, kada je došlo do raspada komunizma u cijelom svijetu, to je vuklo velike posljedice na bivšu SFRJ, a pogotovo za Bosnu. Mi smo od rođenja kokuzi, para nigdje samo želja za fudbalskim napredovanjem i da se bježi u inostranstvo. Uglavnom, taj period je bio edukativan gdje si trebao da grizeš i stvaraš sebi neku podlogu za dobru karijeru i da se ode u inostranstvo. Na Grbavici je meni uvijek bilo lijepo, u lijepom sjećanju je taj period. Što se tiče fudbalske lige u Jugoslaviji, imala je jako dobar kvalitet, uslovi nisu bili na nekom evropskom nivou, tu mislim na terene, televizije, novac, ali je kvaliteta bilo. Ja patim za tim, danas gledam golove iz tog perioda Želje, Sarajeva, Vardara, Dinama, Zvezde, Partizana više nego ove utakmice koje se danas prikazuju, istakao je nekadašnji golgeter Atletico Madrida.
Na pitanja o najdražoj utakmici, najdražem golu i najboljim igračem s kojim je igrao u Željezničaru, Rade je kazao sljedeće.
– Najdraži gol je debitantski protiv Hajduka, najdraža mi je utakmica kad smo izgubili 3:0 u Kruševcu, ali smo ostali u ligi. Najbolji igrač s kojim sam igrao u Želji? Jako je tu bilo puno dobrih i kvalitetnih, ali najkompletniji fudbaler u fudbalskom i ljudskom smislu bio je pokojni Suvad Katana. Za mene je bio besprijekoran igrač tako da on uopšte nema konkurenciju.
U jednom od intervjua Bogdanović je rekao da je Željo uvijek u srcu, a ostali inozemni klubovi su bili stvar profesionalizma.
– Klubovi za koje sam igrao u inostranstvu su klubovi za koje sam igrajući davao maksimum da zaradim novac, da pokupim stvari i odem te da ostanem u lijepom sjećanju, ali da sam ih volio nisam. A Željezničar, otkako sam kročio 1982. godine, svi oni koji me poznaju, vrlo dobro znaju da poštujem i volim Želju jer je on u fudbalskom smislu moja majka, kazao je Bogdanović.
Rade Bogdanović jedan je od fudbalera koji je bio u rosteru Želje za nikad ne odigranu utakmicu protiv Rada 1992. godine. Ističe kako mu je to u jako ružnom sjećanju i da ne voli razgovarati o tome.
– Utakmica s Radom mi je ostala u jako ružnom sjećanju jer je to bio početak zla koje se desilo u Bosni. Utakmica se nije ni odigrala, Grbavicu sam prvi put napustio trčećim korakom kad je počelo to pucanje, baš je ostalo u ružnom sjećanju i ne volim da se sjećam toga.
Nakon Željezničara odlazi u Južnu Koreju i Japan gdje je igrao za Pohang Atoms i nama poznati JEF United. Potom prelazi u Atletico Madrid, zatim je u Njemačkoj igrao za Werder Bremen i Arminiu Bielefeld. Karijeru je okončao u Al Wahdi.
– Imao sam sreću u nesreći da nađem angažman čim je rat počeo, otišao sam u Aziju, u Japanu je bilo fenomenalno, Atletico nemam šta da kažem, Werder isto tako. Ne mogu da nađem kandidata gdje mi je bilo najljepše, svugdje je bilo lijepo. Najbolji igrač s kojim sam igrao, a da je bio po mom ukusu bio je Juninho Paulista u Atleticu, a odbrambeni igrač protiv kojeg mi je bilo najteže igrati bio je Suvad Katana na treninzima Želje. U inostranstvu je to bio Jurgen Kohler.
Za kraj smo Bogdanovića pitali kakav je odnos imao s navijačima na Grbavici i šta misli o njima.
– Vidio sam da su napravili fenomenalan ambijent kad sam bio na prošloj utakmici protiv Sarajeva prošle godine. Ja kad sam igrao navijači su bili više nego korektni, naravno kad se izgubi uvijek je bilo varnica, bilo je i psovki, ali to je zato što su ljudi voljeli fudbal. Ko je igrao na Grbavici u tom periodu reći će vam isto. To su bili navijači za respekt, navijači bez ikakvih interesa, to su navijači koji su voljeli fudbal, a vidim da su i sadašnji takvi, kazao je Bogdanović, a potom rekao da mora dodati još nešto.
– Moram jednu stvar da kažem iako nije postavljeno pitanje. Od 1982. god 2004. godine sam bio aktivan u fudbalu kroz razne klubove, države i kontinente. Svašta sam upoznao i dobrog i lošeg, stekao i dobrih i loših iskustava, ali moram jednu stvar da naglasim, ali vrlo jasno i glasno. Od Zdenka Jelića nisam upoznao kulturnije i boljeg sportskog radnika, a moram da naglasim i da Mišo Smajlović spada u kategoriju najviših fudbalskih gospodina koje sam upoznao u fudbalu. Mišo mi je bio trener godinu dana i moram da kažem da oni koji su iole imali pameti, na Grbavici su mogli da nauče kako se ponaša, oblači i priča. Vjerujte mi da je tako, Zdenko Jelić i Mišo Smajlović velika gospoda i legende, rekao je Rade Bogdanović za zvaničnu stranicu FK Željezničar.