Nakon Samardžije, Stanića i Berjana razgovarali smo sa još jednim bivšim fudbalerom našeg Željezničara, sa Dušanom Simićem.

Dušan Simić je bivši fudbaler našeg Kluba. Nastupao je u dva navrata, u sezonama 1986/1987 i 1988/1989.

Simić je i dalje vezan za fudbal.

– Posle povratka iz Želje u Kragujevac, sedam godina sam bio generalni sekretar FK Radnički, ali sam 1996. godine napustio klub kada se “politika” umešala gde joj nije mesto. Od tada radim u najvećem hotelskom društvu na ovim prostorima HTD Šumarice, na mestu direktora komercijale. I dalje sam vezan za fudbal jer imam svoju kolumnu na jednom fudbalskom portalu, za koji pišem uopšteno o fudbalskim dešavanjima u Srbiji. Ne komentarišem utakmice, jer nema šta da se komentariše. Sin mi igra fudbal i igrao je za više superligaških klubova u Srbiji. Kćerka se takođe bavila sportom, udala se i imam dva unuka. Najdraže od svega mi je da su oboje završili fakultete i postali “normalni” ljudi. Supruga mi je profesor informatike i radi za jednu italijansku firmu. Sve u svemu, prezadovaoljan sam svojom porodicom, živimo normalnim životom u ovom nenormalnom vremenu.

– Na Grbavicu sam došao u januaru 1987. godine na poziv legendarnog sekretara Zdenka Jelića. Ostao sam samo šest meseci jer sam dobio poziv od grčkog prvoligaša Panachaikia. U leto 1988. sam dobio ponovo poziv iz Želje da se vratim i ja sam se odmah vratio.

Dušan ističe da bi mnogo toga propustio nedolaskom u tim sa Grbavice.

– U Želju sam došao jer sam od drugih fudbalera čuo sve najbolje o klubu, igračima, a posebno navijačima, a ujedno sam želeo i sebe da probam u prvoligaškom društvu obzirom da pre dolaska u Želju nisam otišao u Rijeku, iako su dolazili u Kragujevac da me vode. Vidim da nisam pogrešio, jer tek sada vidim šta bih propustio nedolaskom u Želju. Sada kada sagledam sva dešavanja, dolazim do zaključka da je Željo za mene bio ostvarenje svega onoga što jedan fudbaler u svojoj karijeri želi da doživi. Željo me potvrdio kao fudbalera, a i ja sam učinio sve da me upamte kao fudbalera koji je sa puno želje i odano nosio plavi dres. Ja sam to doživljavao kao privilegiju koju malo ko u tadašnje vreme može da ima.

dusan_simic_1

Dušan na utakmici Željezničar – Spartak 2:0 1989. godine.

O svojoj generaciji govori u superlativu.

– Prve sezone moga igranja u Željezničaru smo imali strašan tim. Janjuš, Baljić, Berjan, Šabanadžović, Škoro, Mihajlović, Ćurić, Baždarević i drugi iz te generacije. Imali smo nesreću da to prvenstvo počnemo sa minusom od šest bodova, zbog “Šajbera”. Obzirom da se tada dobijalo dva boda za pobedu, bilo je nenadoknadivo za neki visok plasman. Da smo igrali “egal” sa velikom četvorkom plasirali bi se u Kup UEFA i ne verujem da bi smo većina od nas tada otišli u druge klubove. Mi smo tada Partizan, koji je te sezone bio prvak, pobedili 1-0 u Beogradu pred 30000 gledalaca, iako smo skoro 60 minuta igrali sa igračem manje. Druge sezone sa Komšićem, Bahtićem, Nikićem i sa mnom kao najstarijim igračima je stasavala generacija koja je trebala da napravi čudo u jugoslovenskom fudbalu. Bogdanović, Nikolić, rahmetli Katana, Gutalj, Ilić, Vidović, Stanić, Krunić, Pavlović, Štilić su bili, a to su kasnije i potvrdili, strašni fudbaleri, ali je onaj ludi rat to prekinuo.

Popularni Duca je i dalje u kontaktu sa fudbalerima iz svoje generacije.

– Preko Facebooka sam u kontaktu sa: Čobom, Fićom, Vidom, Banetom, Baljom, sa Nikolom se čujem telefonom jer ne može na traktor da instalira kompjuter. (smijeh). Sa Čapljićem drugujem, jer je dvije godine bio trener Radničkog i od treće lige ih je uveo u Super ligu. On je ostavio neizbrisiv trag u Kragujevcu, tako da ga navijači ovacijama dočekuju kada dođe. Vlado je super momak i mnogo voli Želju.

dusan_simic_2

Isječak iz novina pred utakmicu sa zeničkim Čelikom.

– U bivšoj Jugoslaviji, Željo je bio klub koga su ljubitelji fudbala i navijači svih drugih klubova, mogu slobodno reći da su ga voleli. To je klub koji ima “dušu” i uvek je imao dobre fudbalere koji su punili stadione gde god su igrali.

Dušan je svake godine na Grbavici kada Željo igra veliki derbi sa Sarajevom.

Ja sam svaki derbi od 1997. godine do danas gledao na Grbavici. Dolazim opet na proleće, kada ćemo, nadam se opet, slaviti titulu. Moji najbolji prijatelji su braća Fočo sa Čaršije, Ibro i Erdo koji su veliki Željovci. Družimo se dva-tri dana, odgledamo derbi, kupim 100 ćevapa u Želji, pa nazad u Kragujevac.

dusan_simic_4

Simić na derbiju sa Sarajevom (1:1) 1987. godine.

Manijaci su priča za sebe. Toliko ljubavi i odanosti prema svom klubu nisam nigde video. Ne kaže se džaba: “Željo se voli, za druge se navija.” Sa dosta Manijaka sam prijatelj na Facebooku, pa svakodnevno razmenjujemo informacije. Jedva čekam proleće i derbi, kada ću snimiti koreografiju, pa onda pokazujem mojim Kragujevčanima šta je navijanje i ljubav prema klubu. A Željinu himnu slušam nebrojeno puta svaki dan, zvono mi je na mobilnom telefonom, kazao je za kraj Dušan Simić.

dusan_simic_3

Gavrilović, Pavlović i Simić na Grbavici 1987. godine.

Zahvaljujemo se Dušanu na ustupljenim fotografijama.