Ivica Osim je 1967. postao otac – supruga Asima rodila mu je sina Amara, za koga priželjkuje da i on jednoga dana zaigra u “Želji”. I pored roditeljskih i fudbalskih obaveza, Osim je postao i novinar: počeo je da uređuje i piše sportsku rubriku za Plavi vjesnik. U nastavku pročitajte dio Osimove priče…
“Mnogi me često pitaju u kolikoj mjeri gledaoci svojim reakcijama mogu utjecati na igrače, na tok utakmice i njen krajnji ishod.
Igrajući već dugo godina, pomalo sam već očvrsnuo na sve vanjske utjecaje, pa i na reagiranje gledalaca. Dok sam bio mlađi igrač početnik, uzbuđivala me je malone svaka reakcija iz gledališta, pozitivna ili negativna. Međutim, bilo bi idealno kad bi svaki igrač bio »gluh i nijem« na sve što se događa u gledalištu, jer bi mu tako bilo svejedno igra li kod kuće ili u gostima.
Činjenica je, ipak, da je lakše igrati kad te publika ponese svojim bodrenjem. Međutim, ne ide uvijek kako bismi željeli i nakon nekoliko pogrešnih poteza do ušiju dopru zvižduci i ostali znaci negodovanja.
Željina “atomska navala”: Jelušić, Osim, Bukal, Bajić, Mujkić (1970)
Na mladog neiskusnog nogometaša, pogotovu na onog koji ima slabije živce, to djeluje negativno, naprosto osjeti nemoć u nogama.
Tipičan primjer takvog igrača je naš napadač Jelušić, koji na Grbavici ne igra ni upola onako dobro kao na tuđem terenu, a sve zbog toga što se plaši domaće publike i njenog negodovanja ako pogriješi.
U takvim slučajevima mi igrači više volimo da navijači šute, nego da nas na taj način »bodre«. A upravo onda kada ne ide, kada se griješi, ili kad protivnik vodi – najpotrebnija nam je podrška iz gledališta. Međutim, kao po pravilu, navijači tada najviše protestiraju, a mlađi igrači se izgube i ne znaju što bi s loptom.”
Preuzeto sa Yugopapir.blogspot.com
Rubrika “Plava priča” donosi vam zanimljive navijačke tekstove i priče.
