Konačno, u klubu su u ljeto 2009. godine počeli puhati neki drugačiji vjetrovi. Na veliku radost navijača, Amar Osim je ponovo zasjeo na klupu, a pozitivna atmosfera je počela okruživati Grbavicu. Gotovo momentalno su počeli stizati i dobri rezultati, onakvi kakve Željezničar zaslužuje i kakve treba postizati iz sezone u sezonu. Sedam godina bez titule šampiona, odnosno šest od posljednjeg trofeja za osvajača Kupa BiH je bilo isuviše dugo vremena za klub poput našeg.
Već u prvoj utakmici Osim je učinio ono što je bilo nezamislivo za njegove prethodnike. Pobjeda u Zenici nad Čelikom je došla kao prvi trijumf nakon više od dvije godine bez pobjede u gostima. I baš kao početak sezone 2009/2010, i kraj je bio jednako blistav. Titula je vraćena na Grbavicu nakon godina suše, a malo je nedostajalo i da se domognemo duple krune. Bez nje nas je ostavilo pravilo gola u gostima, koje je presudilo u finalu Kupa u duelima sa Borcem, iako naš tim nije izgubio nijedan meč u ovom takmičenju.
Ipak, ni na ovaj trofej se nije dugo čekalo. Već u narednoj sezoni je osvojen Kup BiH, a ni ovaj put naš tim nije osjetio gorčinu poraza. U finalu je savladan zenički Čelik sa uvjerljivih 4:0 u dvomeču, a posebno će se pamtiti sjajan trijumf u Zenici od 0:3, pred velikim brojem naših navijača. Nažalost, još jednom je malo nedostajalo da dođemo do dvostruke titule, jer je u prvenstvu slavio Borac u neizvjesnoj utrci sa našim timom, koja je trajala do tri kola prije kraja prvenstva.
No, naredna, sezona 2011/2012, je konačno donijela novu, dugo očekivanu, duplu krunu. Željezničar je na oba fronta bio bez premca, o čemu svjedoči i rekordnih 35 utakmica bez poraza! Postavljen je i novi rekord u broju vezanih prvenstvenih pobjeda. Niz od dvanaest trijumfa je dospio čak i na prvo mjesto u svijetu, a ni u ovoj, kao ni u prethodne dvije sezone, nije zabilježen poraz u Kupu, gdje je u finalu pao Široki Brijeg.
